Vlaho Raič, Pjesme muke, milosti i ufanja
Pjesničkim se izričajem o oporoj stvarnosti pripovijeda najljepšim jezikom u kojemu bol dobiva umjetničko promaknuće. Zanese li se zapisivač svojom patnjom, ponese li ga ona u samodopadnost i samosažaljenje, iz njegovih riječi prečesto izbije cinizam, taj trpki otrov preodjeven u inteligenciju. Toga u ovim pjesmama nema pa im se čitatelj predaje bez straha od ozljede i bez zebnje od zloće koja često pogađa nesretne ljude.
Stihovima svojim usprkos, Vlaho Raič to nije. I kad zbore o boli (Izmučen u nekom novom sablasnom svijetu), njegove ga riječi ne legitimiraju kao nesretnika, već kao duhovno biće što ne hini nemoguće – život bez muke. I zato što u njega nema himbe, mnogo je ljubavi (Oda ljubavi), a izmjena tih dviju dubokih čutnja oštri bistru istinu o tome kako su bol i ljubav nerazdvojne, a jedina im je alternativa bezosjećajnost. Njome nek se muče drugi dok Raič bira ljepotu proživljenoga (nezaustavljivo kročim prema noćnim morama), a prisan mu odnos s mukom donosi i prisnost s mučenicima. Stoga je velik broj stihova posvećen raznim osjetljivim skupinama koje inače rijetko čine lirski objekt (onkološkim bolesnicima, Vukovaru, nerođenoj djeci).
Kad progovora o svojoj tegotnosti, ispričava se svjedocima (Moraš ponijeti i kofer moje sebičnosti), no, osnažen nadom da dlanovi što posežu za stihovima mogu pripadati samo časnom pojedincu, autor izravnim govorom uključuje čitatelja u svoju intimu, vođen osjećajem svih ljudi-pjesnika kako razumijevanje pjesme označuje rađanje bliskosti između čitatelja i zapisivača: Nek’ okreću se listovi – godi mi taj zvuk / Zaplovi u rimama, u usporedbi se nađi.
Da osjetljivost nije istoznačna lomljivosti već joj je opreka, lijepo oprimjerava delikatni Vlaho Raič što izmučen u nekom novom sablasnom svijetu, ima pristojnosti pa ne urla, ima mjere pa ne govori samo o svome jadu, ima snage pa o njemu ipak govori i ima ljubavi pa umije voljeti, a nema mržnje pa ni krivca, zamjerke ili psovke.
Zasigurno mu u tome pomaže vjera u ovim pjesmama prisutna kroz glasnu religioznu stalnicu. Osim što nas ta sastavnica podsjeća na prolaznost zemaljskoga života (koračamo grobljem trenutaka), ona nas odvodi i u dvije krajnosti: u atmosferu pastorale i u danteovske mračne horizonte pune lunjavih izgubljenih duša.
Ipak, na tragu poetike Side Košutić (Bože, daj nam snage da ispunimo svoje vrijeme), Vlaho Raič vjeru nudi kao neumitno dostupno rješenje za sretan svijet (Sa svim se živim bićima izmiri / I sam ćeš zadobiti neopisiv mir).
Premda su mnogi stihovi posvećeni težini i mraku, provlači se kroz te zebnje zdrava autorova naivnost kao jamstvo neiskvarenosti. Znajući kako je naivnost u kombinaciji sa zrelosti formula za cjelovito radosno odraslo biće, nema se dojam da stihove piše duša ogrezla u boli i nevolji, nego ona ojačala od nemila i nedraga.
Zato Raič ne treba žaliti što s ovoga svijeta nije otišao čist – u neznanju, jer ne bi bio postigao kompleksnost i kompletnost koju samo nedaće jamče.
Stihovima svojim usprkos, Vlaho Raič to nije. I kad zbore o boli (Izmučen u nekom novom sablasnom svijetu), njegove ga riječi ne legitimiraju kao nesretnika, već kao duhovno biće što ne hini nemoguće – život bez muke. I zato što u njega nema himbe, mnogo je ljubavi (Oda ljubavi), a izmjena tih dviju dubokih čutnja oštri bistru istinu o tome kako su bol i ljubav nerazdvojne, a jedina im je alternativa bezosjećajnost. Njome nek se muče drugi dok Raič bira ljepotu proživljenoga (nezaustavljivo kročim prema noćnim morama), a prisan mu odnos s mukom donosi i prisnost s mučenicima. Stoga je velik broj stihova posvećen raznim osjetljivim skupinama koje inače rijetko čine lirski objekt (onkološkim bolesnicima, Vukovaru, nerođenoj djeci).
Kad progovora o svojoj tegotnosti, ispričava se svjedocima (Moraš ponijeti i kofer moje sebičnosti), no, osnažen nadom da dlanovi što posežu za stihovima mogu pripadati samo časnom pojedincu, autor izravnim govorom uključuje čitatelja u svoju intimu, vođen osjećajem svih ljudi-pjesnika kako razumijevanje pjesme označuje rađanje bliskosti između čitatelja i zapisivača: Nek’ okreću se listovi – godi mi taj zvuk / Zaplovi u rimama, u usporedbi se nađi.
Da osjetljivost nije istoznačna lomljivosti već joj je opreka, lijepo oprimjerava delikatni Vlaho Raič što izmučen u nekom novom sablasnom svijetu, ima pristojnosti pa ne urla, ima mjere pa ne govori samo o svome jadu, ima snage pa o njemu ipak govori i ima ljubavi pa umije voljeti, a nema mržnje pa ni krivca, zamjerke ili psovke.
Zasigurno mu u tome pomaže vjera u ovim pjesmama prisutna kroz glasnu religioznu stalnicu. Osim što nas ta sastavnica podsjeća na prolaznost zemaljskoga života (koračamo grobljem trenutaka), ona nas odvodi i u dvije krajnosti: u atmosferu pastorale i u danteovske mračne horizonte pune lunjavih izgubljenih duša.
Ipak, na tragu poetike Side Košutić (Bože, daj nam snage da ispunimo svoje vrijeme), Vlaho Raič vjeru nudi kao neumitno dostupno rješenje za sretan svijet (Sa svim se živim bićima izmiri / I sam ćeš zadobiti neopisiv mir).
Premda su mnogi stihovi posvećeni težini i mraku, provlači se kroz te zebnje zdrava autorova naivnost kao jamstvo neiskvarenosti. Znajući kako je naivnost u kombinaciji sa zrelosti formula za cjelovito radosno odraslo biće, nema se dojam da stihove piše duša ogrezla u boli i nevolji, nego ona ojačala od nemila i nedraga.
Zato Raič ne treba žaliti što s ovoga svijeta nije otišao čist – u neznanju, jer ne bi bio postigao kompleksnost i kompletnost koju samo nedaće jamče.
Ivana Lovrić Jović
