Članak je preuzet sa stranica Dubrovačkog vjesnika. Foto: Tonći Plazibat/Cropix.
Pisac, redatelj i novinar Davor Mojaš predstavio je u osmoj, Lerovoj lađi, knjigu “Skroviti teatar” koja donosi stotinjak njegovih dramskih tekstova i teatarskih minijatura. Djelo, koje je grafički uredila Nora Mojaš, objavljeno je u nakladi Društva dubrovačkih pisaca, a uz autora predstavili su ga Mariela Marković te Boris Njavro.
– Teatar Davora Mojaša u ovoj knjizi, a i inače, kazalište je krhotina, kržina od kojih svaka zapravo jest pars pro toto. To je mozaik složen nekom bezvremenskom kronologijom od edenske Cvijete Zuzorić do sutonskog Iva Vojnovića i elsinorskoga/lovrjenačkoga Hamleta! Sve riječi, sve bitne riječi što ih izgovaraju Mojaševi likovi, već su bile izrečene, međutim sada, vještim izmještajem u isti prostor, jedva primjetnom manipulacijom dobivaju nova značenja. (…) U ovoj knjizi sabranih svojih jednoscenki (od kojih je, zacijelo, najkarakterističnija “Oni koji nijesu sami”, sa zelencima Marom i Barom koji 20 puta ponavljaju svoj “Ding! Dong!… i tako dalje…”), Davor Mojaš pokazuje nam se kao jedinstven dramski pisac (on je dakako i redatelj) u našoj današnjoj neujednačenoj dramskoj proizvodnji, onaj čiji likovi i riječi što ih oni izgovaraju u njegovo (i u naše) ime jesu, kako kaže Pelargonija u tekstu istoga naslova: “zapravo uzdasi, njih nitko ne čuje, samo ja sam ih svjesna i pazim da ne padnem u očaj. Vrlo je lako pasti u očaj, čak bi to bilo normalno u ovakvoj situaciji u kojoj se nalazim. Točno je, sve nešto znači, pa i ti moj uzdasi, ti pokušaji s riječima, to moje glasno dozivanje kada poželim biti negdje, a ne ovdje. Ovdje među svim tim mrtvim stvarima, predmetima i potrošenim mirisnim sapunima, praznim bočicama mirisa i šalicama iz kojih se negda pio čaj. A sve to odzvanja, sve se vraća, te vrućine, hladnoće i vlaga koja nagriza zidove i godine koje prolaze kao mjesečeve mijene tamo negdje gdje je nebo. I gdje su zvijezde i galebovi.” Sve je to u ovoj Mojaševoj knjizi, tom njegovu skrovitom teatru; i ne samo to. – zapisao je u svom predgovoru akademik Luko Paljetak.
Nakon što je pročitan dio Paljetkovog predgovora, Njavro je naglasio kako je pjesnik, književnik i prevoditelj bio dio priče Društva dubrovačkih pisaca – jednako kao i autor predstavljenog djela.
– Da nije Davora Mojaša, ne bi bilo Društva dubrovačkih pisaca i ova majica koju nosi je jedino što je dobio od Društva svih ovih godina! Dugo sam ga molio da nešto objavimo, rekao mi je: “Slušaj, kad dođemo do kraja, onda ćemo nešto objaviti!” Došli smo kraja i objavili “Skroviti teatar”. Mojaš je dao ime našem godišnjaku “Literat”, našim posebnim izdanjima, uvijek bi nalazio pravu, našu dubrovačku riječ… Čovjek je koji motivira svojom dobrotom, bio je nešto što se zove dobri duh Društva dubrovačkih pisaca svih ovih godina. Sve smo zajedno pričali, komentirali… 2013. godine smo predstavljali treći “Literat” tu u Lazaretima, tu večer je cijeli grad bio tu… Ujedno, naši “Literati” su predivna kolekcija autorskih naslovnica naše Nore Mojaš. Te 2013. bili smo nas troje, u istom sastavu… Tad smo postali ozbiljni!
– Davor je čovjek koji je obilježio grad, teatar, novinarstvo, naše živote, moj posebno… Bio je tu kad je trebalo, pomagao je mladima, jednostavno, bio je uvijek tu. Zaslužio je da skupi sve svoje dramske tekstove i da ih objavimo… Ovo je zaslužio i drago mi je da se okupilo ovo društvo, ovo prijateljsko i obiteljsko društvo… Reći ću i da je žalosno da nema nikog iz kazališta i drugih ustanova… No, svi smo mi ponosni na Davora, a i on je ponosan što ima nas! Objavljeno je 99 njegovih dramskih uradaka, simbolična brojka, to je njegova igra, komentirao je Njavro na početku te uz okupljene pozdravio Janu Bratičević Šehović, suprugu velikog i nedavno preminulog pisca Feđe Šehovića.
Kako nije mogla prisustvovati predstavljanju, najavljena autorica pogovora, Lade Čale Feldman, snimila se i poslala videozapis sa svojim osvrtom na djelo.
– Naizgled nepretenciozna forma dramskih minijatura koje tvore zbirku “Skrovitoga vrta” impozantnim se brojem svojih inačica zapravo nameće kao punopravni magnum opus Davora Mojaša, u svemu neobične, ali svejednako dosljedne pjesničko-teatarske pojave, bez čije je nepresušne kreativnosti danas nemoguće zamisliti dostojnu diskusiju o suvremenoj hrvatskoj dramskoj i inoj književnosti, a da iz nje ipak uporno iskače kao reklo bi se umnogome nerazgradiva iznimka. (…) Dostojna je to svrha bez svrhe, alias kraj s prvenstvenom estetičkom namišlju, za opus što obaseže čitavu jednu epohu, gotovo pedeset godina, a dubinom svojih internetskih ponornica kruži, kako je još Wilde naukovao, u orbiti ostalih književnih i inih “lijepih stvari”, svjedočeći prvenstvom što ga udjeljuje dramskome ustrojstvu da nitko, nikakav nadglednik ni pravorijek u svojstvu pripovjedačke funkcije ne može vladati višestrukim, osamostaljenim i raspojasanim sponama mašte, sna i skrovitog teatra uma. Jedino što ovoj zbirci, dakle, možemo poželjeti jest da se niti spomenutoga kraja-konca doista nikada ne prekinu, da se nastave odmotavati u kakvu mladom duhu koji će s podudarnom strašću poželjeti lutati za istim opsjenama, pa možda i Mojaševe duhovito-sjetne jednočinke odlučiti ne samo čitati, nego i postaviti na pozornicu, napisala je Čale Feldman.
Marković je otkrila kako je prije mjesec i nešto dana Mojaš zazvao na telefon te je zamolio da sudjeluje u predstavljanju. Odmah je pristala jer je bila sretna i počašćena što je autor zvao. Naime, kroz srednju školu i tijekom studentskih dana je preko Lera stvarala svoj teatarski ukus… Od prvog trenutka mogla je prepoznati poetiku Davora Mojaša, a i sama je glumila u predstavama Studentskog teatra Lero…
– Sav od snova, skica, krhotina, opijen mirisom rinje metvice i bella luigije, začudan, zasanjan, erotičan i duhovit. To je Mojašev teatar, skriven i kad se otkriva, otkriven i kad se sakriva. Dopušta nam da ga sami domislimo, domaštamo, dopričamo. Pretpostavljam da je mnogima od nas koji smo večeras ovdje, u Lera, a gdje bismo drugo i mogli ili smjeli biti, Mojaševa ili mojaševska poetika koju susrećemo posljednjih godina među njegovim teatarskim snatrenjima i u njegovim tekstovima, dobro poznata – ona je nostalgična, dozivlje neka vremena koja više nisu tu, miriše na prošlost, ponajviše ovu dubrovačku, sanjari o utihninama, zagledana je u nekoć i nekoć davno. Međutim, ona nikako nije samo to. Kroz rupice, i ne tako male, koje su na koltrinama od teatra učinili moljci poispadali iz vlasulja gospođa i gospara, uvukao se i onaj poznati, onaj oduvijek prisutni, mojaševski poeta ludens, zaigran, duhovit, ironičan, spreman, ipak samo naizgled, sve srušiti i svemu se narugati. Podijeljena u pet cjelina, ova razigrana i prije svega čulna knjiga teatarskih skica vodi nas u zapozorje njihovih javnih života.
– A tko su to oni, ti brojni Mojaševi likovi? Znana su nam to imena iz dubrovačke, i ne samo dubrovačke, ali ponajviše iz nje, slavne naftaline – Gundulići, Sorkočevići, Nalješkovići, Držići, Boškovići, Zlatarići, Bobali, Natali, Budmani, Cvijeta Zuzorić dakako, Maro i Baro, Čingrije, Nardelli, Onofrije, dakako Vojnovići, i Ivo i Lujo i Gjene jer kako bi Mojaš bez Vojnovića. Sve je ove, pa i mnoge druge likove, Mojaš u svojim dramskim minijaturama izmiješao, sastavio, rastavio, nešto im oduzeo, još im više učitao, u ljubavne ih zagrljaje upleo, u duhovitim ih dijalozima razotkrio. A opet kako bi ih sakrio. A na koncu ih je u Milišićevu vremensku stupicu zatvorio. Milan Milišić, naime, u svom eseju kaže kako je “čitavom Dubrovniku zajedničko uvjerenje da je povijest nemoguće nadmašiti. Čak i u onim akcijama kojima bi morao upravljati stvaralački princip, Dubrovnik se doima kao brod koji se oprema za plovidbu u svoju povijest.” Davor Mojaš ovom je knjigom jednoscenki doduše otplovio u dubrovačku povijest, ali opet samo kako bi je razbarušio, provjetrio, zagolicao je, dao joj erosa, krvi i mesa. I onda joj na dramskom koncu koji se često samo odmotava i iznova započinje dao novu hrid, punu osmijeha i čekanja, soli po koži, čempresa, čerošpanja i voska teatarskih svijeća koje nikad do kraja ne dogore…, navela je Marković.
Mojaš je ispričao kako je namjera bila predstavljanje napraviti puno ranije te da ne voli ovakvu vrstu izloženosti, ne voli se nalaziti u takvim situacijama, ali da mora, najprije zbog izdavača i publike, sudionika…
– Knjiga je nastajala, nije nastala jučer ni prekjučer. Postoji nekoliko teatara u mojoj glavi, postoji moj, moj koji je dio mojih snova i buđenja. Postoji teatar koji gledam, gledam predstave kao i vi i imam sliku… I postoji teatar koji pišem, postoji teatar koji volim i koji stvaram, a to je Lero… Tu vladaju uzajamne empatije. Zahvalio bih svima koji su dali svoj prinos knjizi, Društvu dubrovačkih pisaca, Borisu Njavru koji je ‘izgurao‘ projekt do kraja, Sandri Rossetti-Bazdan na lekturi, Nori Mojaš, Luku Paljetku koji je bio još dovoljno u snazi i na moje stidljivo pitanje pristao napisati predgovor iako je već bio jako načet. Vrlo brzo je to napisao. Pročitao je jer sam u rukopisu knjige vidio ispravke koje je radio, tipfelere… Zahvaljujem Ladi Čale Feldman koja je to pozorno pročitala i napisala pogovor, hvala Marieli Marković koja je pristala sudjelovati u ovoj večeri. Knjigu sam posvetio svima koji me trpe, hvala Matu Brnjiću i Lerovcima te vama koji ste večeras došli. A, gdje su ljudi od teatra? U teatru, gdje bi drugo bili! A ovo je “Skroviti teatar”… Neki kažu da je teatar komentar vremena, Milišić kaže da je teatar zelena livada s umjetnom travom…, zaključio je Mojaš te preporučio čitanje knjige u suton.
