Okupljenima se prvi obratio i oprostio od Luka Paljetka, Boris Njavro, predsjednik Društva dubrovačkih pisaca.
„Istina i neizbježna sudbina života je da svi čekamo u redu na odlazak, ali kad nas napuste neki veliki, dragi i po svemu posebni ljudi svi zastanemo u nevjerici i tuzi za koju je teško naći riječi. Captain, my captain, tako samo mu se obraćao tokom skoro svakog našeg susreta, a bilo ih je tijekom svih ovih godina otkako se znamo, ponajviše u našem malom Društvu dubrovačkih pisaca. Captain, my captain, to je obraćanje učenika svom učitelju u sjajnom filmu Društvo mrtvih pjesnika. Nažalost, otprije nekoliko dana i Luko je član tog društva pjesnika. Dobri duh svog rodnog grada, obilježje i simbol prepoznatljivosti, zadnji njegov trubadur, istinski vladar pravih riječi koje su nam značile puno, pjesnik, pisac, znalac, istraživač, prevoditelj,sve je to bio gospar Luko Paljetka, neizostavni dio života svog Dubrovnika, kojeg je volio svakom svojoj riječju. Neizostavni dio hrvatske i svjetske kulture i književnosti. Bio je ponos svih nas koji smo ga poznavali i proveli dio života s njim. Poznavati ga, pričati s njim, putovati s njim, slušati ga, čuti i upijati svaku mu riječi i svaki savjet. Njegov osmijeh koji je značio jako puno, podrška koju je davao svakome, suradnja svih ovih godina s našim i s njegovim, malim, ali jako mu dragim Društvom dubrovačkih pisaca i sve te knjige koje smo zajedno objavili. Nemjerivi je trag kojeg je iza sebe, nama u gradu, ostavio Luko Paljetka. Tužno je kad netko odlazi, kad više nije s nama, ali iza Luka, zaljubljenika u svoj rodni grad, naš Dubrovnik, kojeg je volio i poznavao u detalj, bio njegov duh, simbol prepoznatljivosti, kojeg je opjevao u svakom svom stihu, nakon svega, ostaje njegovo veliko djelo, njegovi stihovi, riječi pa i poruke. Ostaje on kao sjećanje, spomen na jedno vrijeme koje smo s njim preživjeli s ponosom. Na ovaj dan kad se opraštamo s Lukom, 17. svibnja, godišnjica je odlaska njegove Anuške, koje nas je napustila na ovaj dan, 17. svibnja 2019., upravo u petka. Čudna podudarnost. Hvala Gradu Dubrovniku, hvala gradonačelniku Matu i njegovoj družini što su se pobrinuli za njegovo vječno prebivalište. Od Anuškima odlaska o tome smo pričali i tražili rješenje, ali kao da nismo vjerovali da će taj dan zaista doći. Ali eto, uspjeli su i na tome im hvala. I hvala na imenu OŠ Montovjerna, koja će nositi Lukovo ime“, kazao je Njavro te naglasio da ostaje još jedna Lukova želja i želja svih koji su ga poznavali.
„Nešto kao mali muzej uspomena, arhive svega što je radio i uradio. Nešto kao spomen na velikog pjesnika, dom našeg Luka. Možda negdje na Prijekom, gdje se rodio i djetinjstvo i mladost, pa i neke druge godine proveo. Spomen dom na ulazu kojeg bi bila njegova stara pisaća makina, na kojoj je napisao sve te svoje stihove i tekstove. Nekako sam uvjeren da će se i to uskoro učiniti. Život ide dalje bez Luka koji je preselio na neki drugi svijet. Tamo ga čekaju mnogi znani, a mi ostajemo ovdje i dalje s njim, s njegovim pjesmama uz koje smo ljubili, rasli i bili bolji ljudi. S njima i on ostaje s nama zauvijek, jer sjećanja ostaju zauvijek, kao i zahvala za sve što nam je ostavio u spomen. Luko, voljeli smo te i voljet ćemo te. Hvala za sve riječi i stihove koje si za nas napisao“, kazao je Njavro.
U ime Hrvatskog društva skladatelja od Paljetka se oprostio i njegov prijatelj, profesor Darko Matičević.
„Okupili smo se u ovoj tužnoj prigodi kako bi još jednom izrazili duboku zahvalnost našem dragom i jedinstvenom gosparu, akademiku Luku Paljetku, za svekoliko doprinos našoj kulturi i umjetnosti. Zahvalnost za dugogodišnji umjetnički i znanstveni rad na području književnosti, poezije, lukavstva, likovne i glazbene umjetnosti“, kazao je Matičević te se osvrnuo na veliki Paljetkov doprinos hrvatskoj glazbi, a posebno je istaknuo libreto za oratorij Đela Jusića “Istina o gradu slobode”, a naglasio je da je ostvario neizbrisiv trag na području hrvatske šansone.
„Dovoljno je spomenuti naslove „U svakom slučaju te volim“, „Na Stradunu“, „Priča o ptici“, „Pjesma svetom Vlahu“ i brojne druge. Njegova velika ljubav za glazbu, stalna potreba za slušanjem glazbene literature, poznavanje glazbene povijesti, vrlo lijepa suradnja s Hrvatskim društvom skladatelja i prijateljstvo s brojnim skladateljima stvorili su hvalevrijedna glazbena ostvarenja koja ostaju zauvijek utkana u našu glazbenu povijest. Na kraju, dopustite mi nešto sasvim osobno, s gosparom Luko sam gradio jedan lijepi prijateljski odnos, na čvrstim temeljima, gotovo 30 godina. Odnos protkan iskrenošću, beskrajnom ljubavlju, neposrednošću i prije svega istinskim poštovanjem. Naše smo godišnje prijateljstvo čvrsto vezali i kumstvom. U ovim trenucima prizivam u sjećanje i sve one lijepe zajedničke trenutke koje sam proveo uz njega, njegovu odanu suprugu, gospođu Anamariju i njegova najvjernijeg prijatelja, akademika Tonka Maroevića. Mnogo toga što sam naučio s područja hrvatske i svjetske književnosti, poezije i likovne umjetnosti dugujem istinskim velikanima hrvatske kulture Tonku i Luku. Bila je posebna radost i povlastica biti toliko godina u njihovoj blizini. Luko, zahvaljujem vam s ljubavlju i do ponovnog susreta u vječnosti“, kazao je na oproštaju od Paljetka Matičević.
U ime Glavnog odbora Matice hrvatske i predsjednika Mira Gavrana od Paljetka se oprostila doktorica znanosti, Slavica Stojan.
„Prostor Matice hrvatske bio je važno područje stvaralačkog djelovanja impresivnog životnog djela Luka Paljetka. U Matici je od ranih 90-ih, pa skoro do smrti, djelovao kao predvodnik ideja, kao promotor hrvatske književne baštine, kao urednik knjiga, kao pokretač novih i čitalački atraktivnih biblioteka, kao suurednik časopisa Dubrovnik. Paljetak je bio izvorište kreativnih i Dubrovnikom nadahnutih ideja i zamisli. Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku je tijekom svih tih desetljeća zahvaljujući entuzijazmu i marljivosti svojih članova postao moćan, inventivan, originalan i moderan ogranak u kojem je osobito mjesto i ulogu imao upravo Luko Paljetak. Najjači je bio u autorskoj ulozi, bilo da su posrijedi prozni radovi, eseji, njegovi dramski uradci i njegovo vrsno pjesništvo. Izvrsni su i prijevodi njegovi i prepjevi suvremenih i starijih svjetskih klasika, gdje je nastojao postignuti uvjerljivost i točnost originala. Sjećam se kad je cjelovito preveo Sonetni vijenac, s takvom vrsnom versifikacijom, da se govorilo da bi mu i sam Prešern na tome pozavidio. Bio je nenadmašan majstor rime i poput razigranom dječaka okušao se i volio se okušavati u različitim pjesničkim formama. Što zahtjevnija forma, to mu je bila privlačnija i draža i s većim gustom je stvarao. Njegov golemi pjesnički opus obuhvatio je sve teme životnog svakodnevlja i postojanja. Smrt je također bila izvor njegove inspiracije. Strah od smrti, fascinacija smrću, ali život je trajno prepoznavao kao temeljnu vrijednost, kroz obilje ljubavi ali i kroz participaciju u vječnoj Božjoj egzistenciji. Dojmljivo i sugestivno izgovarao je svoje stihove što je vrlo rijetko kod pjesnika, pa i onih najvećih. Oživotvorio ih je i svjedočio ih je slušateljima kao nepobitnu istinu. Još je jedan izniman dar Paljetkova pjesništva. Posjedovao je tajni ključić koji je skrovito mogao otvarati dječja srca. Nije lako prodrijeti u dječji svijet, nasmijati ih, zagrijati njihove duše, potaknuti njihovu maštu, ali Paljetkovi stihovi otvarali su svako dječje srce. Koliko sreće i ushita, koliko vedrine i radosti, smijeha, donijeli su ti njegovi stihovi ne samo mališanima, nego i njihovim roditeljima, učiteljima. I da ništa drugo Luko nije napisao, a napisao je mnogo, pisao je izvrsno, Svevišnji gospodar života i smrti, osigurao bi mu samo time jedno mjesto među onim brojnim stanovima na Nebesima“, kazala je Stojan.
U ima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od dubrovačkog velikana oprostio se akademik Ratko Cvetnić.
„Sućut upućujemo onima koji su najviše izgubili, njegovoj obitelji, ali i cjelokupnoj hrvatskoj kulturi i jeziku čiji je Luko bio jedan od najvirtuoznijih i najautentičnijih glasova. Zatim je tu i gadu u kojem je živio, radio i u kojem je umro. Grad koji je prošle nedjelje izgubio jednog od svojih najvećih prijatelja. Što je to davne, ratne 1992. godine, ponukalo HAZU da pozove Luka u svoje članstvo? Bile su to tada dvije nepobitne činjenice – njegov talent i njegovo obrazovanje. U jednom intervjuu je rekao da ne može napraviti puno trbušnjaka, da nema osobitu snagu, ali da zato može druge stvari. Upravo, zahvaljujući tom jedinstvenom spoju talenta i obrazovanja, mogao je s nevjerojatnom lakoćom mijenjati registre svog literarnog i kulturnog djelovanja. Mogao je biti pjesnik, glumac, urednik, prevoditelj, esejist, romanopisac i pri tome se u svakoj od tih uloga pojavljivao kao neosporna, autentična književna kulturna činjenica. Jedno od obilježja tog spoja njegovog talenta i obrazovanja je bila sposobnost da u opkoračenjima spaja binarne opozicije, ono što na prvi pogled izgleda nespojivo. Bio je veliki poštovatelj kanona, ali nije bio konvencionalan, bio je bard visoke književnosti, ali je u isto vrijeme bio i u pop kulturi, koja mu se odužila tako da svi znaju napamet njegove stihove, ali malo tko zna da im je upravo on autor. Pisao je i na književnom standardu, ali i na starom dubrovačkom govoru, kao i na kajkavskom. Prevodio je Shakespearea i Byron i pisao dječju književnost. To ne bi bilo moguće da je išta od tih svojih uloga glumio. U svakoj je bio puni i autentični Luko Paljetak. Unutar toga velikog raspona on će u prvom redu ostati zapamćen kao pjesnik, kao zakoniti nasljednik starih dubrovačkih pjesnika kako ga naziva Hrvoje Hitrec. Međutim, ono što bi trebalo posebno naglasiti je njegov prevoditeljski posao. Dobio je puno talenata, ali dobio je i pokoji križ. Talente nije zakopavao, čemu svjedoči preko 150 naslova, a križeve je nosio bez kuknjave“, kazao je Cvetnić o Paljetku.
U ime Grada Dubrovnika od Paljetka se oprostila zamjenica gradonačelnika, Jelka Tepšić.
„Odlazak još jednog dubrovačkog gospara sve nas je pogodio. Smrću velikih ljudi čini se da je odlomljen komadić kamenih zidina i duše grada. Neki su ljudi poput grada samog i kad na njih pomisliš, uz sliku njihova lika ukaže se i slika grada i zidina, kao da su se svojim životom i svojim djelima, svakim potezom pera uklesali u drevni kamen i zauvijek postali dio njega. Gospar Luko bio je renesansni homo universalis, pravi dubrovački trubadur, erudita i genijalni um koji je neprekidno stvarao, davao i darovao, prije svega svom Dubrovniku, našoj domovini i cijelom svijetu. Akademik Paljetak, ovjenčan je mnogobrojnim nagradama i priznanjima, ali je i dobitnik nagrade za životno djelo Grada Dubrovnika. Odrasli smo uz njegove „Miševe i mačke naglavačke“, pjevali s Malim raspjevanim Dubrovnikom, điravali po Stradunu, voljeli se i rastajali, pa i u ovakvim trenutcima s pogledom u vječnost. Kako je i sam kazao važno je u svakom trenutku vidjeti vječnost i u svakoj vječnosti vidjeti trenutak. Zato se u ovom trenutku prisjećamo gospara Luka Paljetka i odajemo mu počast kao jednom od najplodonosnijih suvremenih hrvatskih književnika, koji je sobom i svojim stvaralaštvom, pisanom riječju obilježio hrvatsku književnost. Svoj kredo, mudrosti života i mudrosti srca, nesebično je dijelio. Svaki razgovor s njim obogatio bih vas zrncima mudrosti i virtuoznošću riječi. A puno je takvih riječi poklonio upravo našeg gradu. Ljubav prema Dubrovniku bila je neupitna i bezuvjetna. Vječita inspiracija gradom i svakim njegovim kantunom krasila je njegovo stvaralaštvo. Izričući rečenicu: „Dubrovnik je meni sve, a ja njemu samo stanovnik“, najbolje je iskazao kako je doživljavao svoj grad. Gospar Luko je bio i ostat će puno više od samog stanovnika, njegov grad upućuje mu danas jedno veliko hvala za svaki stih i svaku napisanu riječ, za sve što je bio gradu i što je grad bio njemu. U trenucima tuge, kako je spjevao Luko Paljetak, branimo se stihom kao mačem“, kazala je Tepšić.
I župan Nikola Dobroslavić oprostio se od velikana hrvatske književnosti.
„ Danas se opraštamo od velikana dubrovačke i hrvatske književnosti. Teško je u ovakvim trenucima izabrati riječi koje bi bile primjerene i dostojne takvog velikana kakav je bio naš gospar Luko. Teško je pokušati dostojno govoriti o nenadmašnom majstoru riječi. Gospar Luko bio je svestran stvaralac, pjesnik, pisac, esejist, kritičar, prevoditelj. Njegovi stihovi najmlađima su često bili prvi susrest s književnošću, njegove pjesme bile su nadahnuće, a njegova djela obilježila su hrvatsku književnost. Bio je istinski čarobnjak riječi, a u djelima gdje god je to bilo moguće pokazivao je kako je duboko razumio, poštivao i duboko volio svoj Dubrovnik. Svom gradu posvetio je najviše stihova i riječi, kako je sam rekao grad mu je bio sve. Svaki susrest s Lukom bio je doživljaj, susrest s vrelom znanja i majstorstvom riječi. S njim se moglo razgovarati o svemu, uvijek na jedan nov i neponovljiv način. Zato će nam jako nedostajati, ali njegova djela imat ćemo trajno s nama. Tužni smo što smo ga izgubili, ali ponosni što smo ga imali i što njegovo djelo ostaje trajno s nama“, kazao je župan.
Od gospara Paljetka, oprostio se i izaslanik ministrice kulture i medija, Nine Obuljen Koržinek, Božo Biškupić.
„ Duboko nas je rastužila vijest o odlasku jednog od najdarovitijih i najplodnijih hrvatskih književnika, trubadura suvremene hrvatske poezije, književnog erudita i prevoditelja, akademika, našeg omiljenog gospara Luka Paljetka. Otišao je istinski velikan hrvatske pisane riječi, koji je svojim autorskim, književnim i prevoditeljskim radom obilježio hrvatsku kulturu, odrastanje i formiranje brojnih generacija čitatelja i književnika. Luko Paljetka po mnogim je svojim osobinama bio umjetnik i intelektualac s renesansnim obuhvatom tema i interesa i disciplina kojima je suvremeno vladao, ali prije svega bio je plemenit i dobar čovjek koji je volio život i ljude. Sažeti u nekoliko minuta stvaralački život duži od šest desetljeća, jedne izuzetne osobe, kakav je bio Luko Paljetak, jedna je od najtežih zadaća. Njegov je odlazak velik gubitak za hrvatsku kulturu, pogotovo za hrvatsku književnost kojom je suvereno vladao kao jedan je njenih najistaknutijih predstavnika. Napustio nas je čovjek čiji će rukopis svatko prepoznati, ali ga neće moći oponašati jer je neponovljiv. Njegova je kreativnost odisala energijom za koju smo se toliko puta pitali odakle mu. Trajno prisutna umjetnička znatiželja nije ga napuštala do posljednjeg trenutka“, kazao je Biškupić.
„Bio je jedinstvena pojava, svoj, osebujan, a možda u svojoj genijalnosti ponekad i usamljen. Uvijek su u središtu njegova svjetonazora bili čovjek i umjetnost. Prešao je u svom stvaralaštvu dug zanimljiv, a iskustvima bogat put, ostavljajući tragove ne samo pjesničkog nego i kulturološkog djelovanja u nekim prijelomni trenucima. Darovit čovjek, neobičan rekli bi. Mogao je sve. Što god je zamislio, to je mogao i ostvariti. Mnogima je nepoznato da je bio darovit i kao likovni umjetnik. Posljednje djelo koje je sačinio su vitraji i oltarna slika u crkvi svetog Petra i Pavla u Gvozdu na Banovini. Predivan rad, što osvaja koloritom kakvog poznajemo samo kod njegovih prijatelja Dulčića, Masle i Pulitike, a Luko ga je prenio u stradalu Banovinu kao tračak dubrovačkog sunca i podneblja Mediterana“, kazao je Biškupić.
