Članak Bruna Lucića je preuzet sa stranica Dubrovačkog vjesnika
Fotografije: Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice
Predstavljanje je moderirala djelatnica Dubrovačkih knjižnica Katarina Palinić koja je podsjetila kako je autorica lani predstavila zbirku pjesama “Pjesme za lijek” također objavljenu u izdanju Društva. Slikovnica je svjetlost dana ugledala u veljači ove godine. Komentirala je Palinić kako Šćapec svojim radom obogaćuje rad Društva te da je odnedavno postala članicom.
Njavro je rekao kako Društvo tu za sve generacije, obradovao se prisustvom najmlađih rekavši da su oni ‘ljepota i budućnost‘, a citirajući pjesmu, napomenuo je kako je Dubrovnik ‘grad sretnih ljudi‘. Inače, riječ o trećoj slikovnici u izdanju Društva dubrovačkih pisaca. Prema njegovim riječima, nastanak slikovnice i suradnja s autoricom, inače patronažnom sestrom po struci, krenula je spektakularno, zahvaljujući ‘bedemu‘, ‘bastionu‘ Društva – akademiku Paljetku.
– To je jedna lijepa, lagana, životna suradnja… Kad smo predstavljali Staninu zbirku 29. rujna prošle godine u Dvoru, rekao sam da od prisutnih nema onoga kome ona nije krv izvadila, a ovdje je, nadam se ipak drugačije! Stanu itekako dobro znate, ona je ta koja juri u bijeloj Škodi, to su ‘dubrovačke zlatne ruke‘, ruke iz kojih je nastala ova slikovnica… Luko je to fenomenalno, predivno ilustrirao, to je milina čitati, tako jedna mala ljupka priča… Hvala što ste podržali svu svoju djecu, hvala na dolasku, hvala što ste podržali Luka, Stanu, Društvo, ali i Dubrovačke knjižnice, poručio je Njavro.
Autorica je prisutnim mališima ispričala zaplet priče u slikovnici rekavši kako nije riječ o ‘običnoj‘ bubamari, nego bubamari koja je iz njezinog rodnog mjesta koje se nalazi u zaleđu Neuma… Veselio je rad na slikovnici jer je priznala da, što je čovjek stariji, to je više povezan sa svojim rodnim krajem. Ispričala je kako su djeca koja su držala slikovnicu u ruke pozitivno reagirala, bila su vesela i bilo im je zanimljivo vidjeti što se događa s Bubamarom… Priznala je kako ima sreće da joj je Luko Paljetak prijatelj jer joj je on velika podrška te joj daje najbolje savjete. Otkrila je i kako planira nastavak ‘Bubamare‘, ali i da će nastaviti pisati i za odrasle…
Na slikovnicu se osvrnuo i akademik Paljetak.
– Radio sam to s velikom radošću, moja je tehnika djeci jako dobro poznata iz vrtića pa i iz škole jer djeca vole sjeckati različite vrste papira u boji i od njih praviti različite likove, lijepiti ih na papir i stvarati svoje svjetove. To je puno ljepše nego kad neki učitelji pa i nastavnici tjeraju djecu da crtaju onim tvrdim olovkama, a djeca to teško svladavaju. Ne znači da djeca ne znaju crtati, nego je to jako teško jer treba ispunjavati sve te velike površine… Na ovaj način oslobađaju svoju maštu puno ljepše, kreativnije, ‘stvaralačkije‘ i ta im je tehnika puno bliža. Kolaž kao tehnika nastao je još početkom onog stoljeća kao neka vrsta pobune prema klasičnom slikarstvu. Ja sam je onda prihvatio, ne zato što nemam novaca za boje, kistove, tempere, ulje i akril, nego jednostavno zato što mi je ta tehnika dopuštala da svojoj mašti pustim na volju onoliko koliko mi dopušta moja vlastita domišljatost. U kući uvijek imam različitih žurnala koji su prepuni različitih boja, oblika, slova tako da mi je bio veliki užitak rezati i na svakoj tabli stvarati poseban svijet. Sa Stanom sam bio u Moševićima, to je, moram tako reći, zabačeno malo selo, ali nema malih sela tamo gdje si rođen, to selo je cijeli tvoj svijet!
– Bubamara mi je nekako prirasla srcu, a osim toga, budući da je ljupka životinjica, kukac, okružena je čitavim nizom svojih dragih prijatelja. Tu je puž, tu su leptiri, tu su sve dobre različite životinjice i kukci, ali postoji jedan zlobnik koji joj se ruga upravo u trenutku kad joj je najteže, kad je izgubila pjege. To vam je, recimo, isto kao kad se spremate otići na bal, a netko vam ukrade onu haljinu koju ste htjeli obući! I, što sad?! Treba se nekako snaći! Bubamara iz Moševića imala je prijatelja Puža koji je stjecajem okolnosti završio ‘Šumsku likovnu akademiju‘ te joj bio u stanju ponovno naslikati te lijepe, male, crne pjegice, te je nagraditi još i zlatnim tako da je onda s danom zakašnjenja proslavljen njen rođendan. Nije bilo jednostavno oslikati to što se zbiva u slikovnici, nego je u to trebalo uklopiti i tekst. Mogao sam tekst prebaciti na praznu, lijevu stranu, ali namjerno to nisam htio uraditi tako da bijela prazna strana ostane djeci – ako oni žele sebi nešto dodati, docrtati, napisati… Ne samo zato da povećamo obim knjige, nego da ona bude prozračna, vesela, radosna jer slikovnice za djecu moraju biti radosne. Naravno, postoje slikovnice napisane i za odrasle, ali slikovnice za djecu su posebne i one moraju djeci otvarati one svjetove koji i njih obogaćuju…
– S druge, pak strane, ja sam jako protiv takozvane ‘kompjuterske ilustracije‘… Vi upišete bilo koji oblik u kompjutor, ‘udarite‘ boju preko toga i dobijete vrlo zgodne ilustracije… Ali, one su tvrde, bez duha i ne govore djeci ništa, ne uče ih kako razvijati vlastitu maštu. Vjerujem da djeca koja ovdje sjede večeras nisu takva, ali djeca su danas sve siromašnija što se tiče mašte zbog toga što ih je ova naša moderna tehnika toliko zarobila i oduzela im je onu dozu stvaralačke želje, kreativnosti i volje da stvore vlastite svjetove. Djeca ne smo da ne znaju crtati, čak ne znaju ni pisati, ne znaju pisati ni velika ni mala slova, ne znaju ni razgovarati… Ne jedanput sam vidio dvoje zaljubljenih mladih: svatko sjedi sa svojim stolom i bulji u svoj mobitel: ne razgovaraju ni o čemu. Razgovaraju li oni poslije u postelji, to ne znam, ali kad se i to iscrpi, što ostaje?! Tu je sav problem. Nisam uobražen, ali mislim da slične slikovnice u hrvatskoj nakladničkoj praksi nema! – poručio je Paljetak.
Predstavljanje su pjesmom uljepšali i uokvirili članovi Dječjeg zbora ‘Dubrovnik‘ pod vodstvom Paole Dražić Zekić, a svatko od njih dobio je primjerak slikovnice na dar.
