* Članak je preuzet sa stranica Dulista
Koliko je dubrovačka književnost srpska, najzornije svjedoči Vuk Stefanović Karadžić u predgovoru Srpskome rječniku: „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika.“ Ako, dakle, otac srpske pismenosti 1818. kaže da Srbi nemaju knjiga napisanih svojim jezikom, logično je postaviti pitanje kako je moguće da su Marin Držić (1508. – 1567.) i Ivan Gundulić (1589. – 1638.) srpski pisci kad su se živjeli dva do tri stoljeća prije objave prvih knjiga na srpskome jeziku.
Element iznenađenja u novome manevru srbijanskih vlasti čini pokušaj da se zakonski odredi kojoj književnosti neki autor pripada. Pritom se velikodušno Hrvatima poklanja polovica onoga što im se nastoji oteti. Neviđen je to čin kulturne agresije, ali i pokazatelj totalitarnoga uma tamošnjih političara jer je svojevrsno političko određivanje književne pripadnosti te čak propisivanje načina pisanja i dopuštenih tema bilo moguće samo u SSSR-u i ostalim komunističkim državama, a vrlo kratko i u Jugoslaviji. U bivšoj je državi ipak bilo dovoljno pameti da se tadašnja književna elita (i ne samo hrvatska) na čelu s Petrom Šegedinom i Miroslavom Krležom pobuni odmah nakon Drugoga svjetskog rata protiv socrealističke paradigme, a tijekom hrvatskoga proljeća i protiv velikosrpskih jezičnih i kulturnih posezanja.
Koliko je, primjerice, Držić „srpski“ pisac najzornije govori činjenica da je prva njegova komedija u Srbiji prvi put postavljena 1946., i to u Hrvatskome narodnom kazalištu u Subotici, a kako će pisci spomenutoga zakona Držića kao katolika, književnika koji je pisao na trima jezicima (hrvatskom, talijanskom i latinskom) uklopiti u „srpski svet“, ne znam. Ako mi pronađete srpskoga latinista, svakako mi javite.
Na koncu treba napomenuti kako ovo nije opomena samo Hrvatima, nego i drugim srpskim susjedima poput Crnogoraca čije se nasljeđe također ovih dana otima, pa crnogorski Oktoih neumorno prvom srpskom tiskanom knjigom proglašavaju čak i neki vodeći političar u Crnoj Gori. Budući da su humanizam, renesansa i barok nepoznanica u srpskoj kulturi, piscima Zakona o kulturnom nasljeđu preporučujem da zakonski zaštite srpsku bajku kao jedinstvenu pojavu ne samo u južnoslavenskoj, nego i svjetskoj književnosti.
