Fotografije: Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice.
Tekst: Bruno Lucić, preuzeto sa stranica Dubrovačkog vjesnika.
Grafički urednik izdanja je Vinko Rožić. Predsjednik DDP-a, Boris Njavro, naglasio je na početku kako je riječ o knjizi jako rijetko prevođene i malo znane američke pjesnikinje. Predstavio je potom kanarinca Pepa kojeg je na predstavljanje donio Srđan Kera, a postavljena su i tri kaveza. Objasnio je Njavro kako knjiga ‘upada‘ u malu biblioteku “MIRAC mali” i zapravo je četvrta objavljena knjiga po redu (nakon Lorcinih i Prévertovih pjesama i ‘Sentenci Marina Držića‘). Otkrio je kako je naslovnica zbirke na kojoj su tri krletke bila Paljetkova ideja.
Profesorica književnosti i knjižničarstva Irja Jerković kazala je kako je večer zaslužila malo brojniju publiku. Nazvala je Dickinson čudesnom poetesom, prvom damom američke poezije, ružu na vijencu svjetske i američke poezije 19. stoljeća, a zahvalivši Paljetku na prijevodu pjesnikinje koja se baš često ne prevodi na hrvatski jezik, navela je kako pjesnike najbolje prevode pjesnici. Ispričala je kako se s Dickinson prvi put susrela na fakultetu kad je pročitala jedan njezin stih te joj se otad ‘vraća kao staroj prijateljici‘. Dodala je kako se ‘uvijek voli njome baviti‘. Poručila je da se u Hrvatskoj još puno o Dickinson treba govoriti, njome se baviti te je prevoditi.
– Ova tri kaveza koja tu vidite nisu slučajno tu, kao ni na ovim koricama. Naime, ta tri kaveza namjerno smo posudili, donijeli i nacrtali te stavili kao metaforu jer ta tri kaveza predstavljaju samu Emily. Pretpostavljate da onaj najmanji kavez u kojemu je žuti kanarinac predstavlja Emily, a ona dva druga kaveza predstavljaju njezine dvije sestre: njenu omiljenu sestru Susan i drugu sestru Laviniju. Susan se udala i imala je kćer koja je poslije okupila njene pjesme. Emily se rodila u Amherstu, relativno malom, ali lijepo mjestu u državi Massachusetts. Potječe iz vrlo ugledne obitelji prvih doseljenika u Ameriku. Njen otac je osnivač, stup anglikanske crkve u tom mjestu i ona je gajila veliko poštovanje prema svom ocu koji je bio i dekan fakulteta, škole… Dakle, jedna vrlo ugledna osoba, kao i čitava ta obitelj.
Ali, ona za svog oca kaže da je to bio “čovjek čije je srce čisto i strašno”. Njena pak sestra Lavinia opisala je ozračje u toj obitelji: “Emily je bila zadužena da misli, otac je bio vjernik, majka nas je voljela, brat Austin imao je Amherst, a ja sam se morala brinuti za obitelj”. Dakle, njezin brati imao je grad, on je samo izlazio u grad, vjerojatno je lovio zgodne mlade djevojke ili obrnuto. Emily je zbog toga imala dovoljno vremena da uđe u svijet poezije onako kako je ona htjela. U gotovo svakoj pjesmi ostavila je djelić sebe, svoj portret, dio svoje misli o svijetu i sebi, svijetu je uputila pisma koja bi se mogla čitati u Ujedinjenim nacijama prije svake sjednice jer vrijede i danas. Malo je potrebno da se nađe smisao u životu, mnogi ljudi se muče, neprestano traže taj neki smisao, traže to nešto veliko, grandiozno, negdje izvan nas, ako što vidite, nije… Napisala je oko 1.700 pjesama, ali je u životu objavila samo sedam i to pod tuđim imenom. Počela je relativno kasno pisati, ali pisala je cijelo vrijeme na sve na što je stigla: na papirić, na kutije, na omotnice, na pisma, na sve moguće na što je mogla zapisati svoju brzu misao. Kao da se bojala da joj neće pobjeći ta misao, vjerujem da joj gotovo nijedna nije pobjegla i srećom, sve su te pjesme sačuvane. U jednom trenutku se odvažila pisati jednom od uglednih tadašnjih kritičara odnosno pisati čovjeku čije je mišljenje kao kritičara cijenila. Poznavala je puno ljudi: njena kuća primala je puno gosta, ona je svoju obvezu kćeri tako uglednog oca i majke vrlo uredno obavljala. Sjedila bi za stolom, lijepo sudjelovala u konverzacijama, u večeri, u pijenju čaja, a kad bi se društvo razišlo ona bi se povukla u svoju sobu i nestajala za sav ostali svijet, pa čak i za svoju obitelj. Tom čovjeku, koji se zvao Thomas Wentworth Higginson, a to ime ne bi bilo značajno da mu ona nije uputila nekoliko pisama, prvo pismo uputila je u travnju 1862. kad je imala 32 godine.
Njezina pisma su kao i njezini stihovi pisani na poseban način bez točaka, bez interpunkcije, samo s crticama tako da je ta misao vrlo, vrlo fluidna i kao prevodilac mogu reći vrlo, vrlo opasno zavodljiva jer ta misao neprestano klizi između jedne i druge mogućnosti, neprestano morate donositi vrlo opasne odluke glede smisla toga što Emily želi reći. Kad je došao u posjet, njeni su ga primili u dnevnoj sobi predviđenoj za takva primanja, ali ona nije sišla iz svoje sobe koja je bila na katu i tako su razgovarali nekoliko sati: ona u svojoj sobi, on u prizemlju, a onda je on otišao. To je Emily. Iz ovoga svega se dade zaključiti da je ona vrlo strogo željela sačuvati svoju tajnu, dvostruku tajnu, tajnu onoga što je nosila u sebi i tajnu ljubavi za koju je znala kad bi bila ostvarena da se u njoj ne bi dogodilo ništa značajno. Bila bi jednostavno žena koja bi rodila troje, dvoje djece ili jedno i tako bi se izjednačila sa svojim sestrama, udovoljila bi svome ocu i bila uredan građanin svoga vremena i tu bi se sve završilo. Nije to nečasna uloga, ali svaka druga uloga ima i svoju cijenu koju bi ona vrlo, vrlo bogato platila, ne skupo. Nakon što joj se dogodilo to što joj se dogodilo, ta jedna duboko zatomljena, potisnuta a onda u sve živo pretvorena ljubav, nakon što joj se takva ljubav dogodila, ona je sav život nosila samo bijelo. Imala je uvijek čitav niz bijelih haljina, cijela ova naša biblioteka je u bijelom, ali i da nije ovu bismo zbirku svakako napravili u bijelom. Dakle, ona je htjela sačuvati svoju tajnu, pojasnio je Paljetak pročitavši još jednu pjesmu za kraj.
Glazbeno je predstavljanje popratila pijanistica Marija Grazio.
